Sv. Nikola

Sv. Nikola jedan je od najomiljenijih kršćanskih svetaca. Zazivaju ga pomorci, putnici, trgovci, zatvorenici, žene nerotkinje i djevojke koje žele naći dobrog muža… čak i kradljivci. Osobito djeca radosno iščekuju njegov blagdan. 6. prosinca i stavljaju u prozor očišćene čizmice i cipele kako bi ih sv. Nikola napunio darovima. Nikola je pravi ekumenski svetac; štuju ga Istok i Zapad. Na istoku je proživio svoj životni vijek, a na zapadu, u Bariju (Italija), časte se njegovi posmrtni ostaci.
Istočna crkva, osim nekoliko njegovih spomendana tijekom godine, posvećuje mu i jedan dan u tjednu – četvrtak, kad se sv. Nikola posebno spominje u liturgijskim molitvama.
No, premda je sv. Nikola toliko čašćen i zazivan u raznim potrebama i nevoljama, o njegovom se životu zapravo malo zna. Njegovi su životopisi obično isprepleteni brojnim legendama, a povijesnih je podataka vrlo malo. Živio je u drugoj polovici trećeg i prvoj polovici četvrtog stoljeća. Kao biskup u Mirni, bio je sudionik koncila u Niceji 325. godine i branitelj Kristova božanstva protiv Arijeva krivovjerja. Odlikovao se i ljubavlju prema siromasima i potrebnima. Njegovo štovanje poslije smrti brzo se širilo Kršćanskim svijetom i ostalo živo sve do naših dana. Samo u gradu Rimu posvećeno mu je tridesetak crkava, a po svijetu na tisuće njih.
Osamdesetak kilometara od Antalije, glavnog grada turske obale u smjeru Mire (Demre), s ceste se vide rimske ruševine, pjeskovito tlo i obala šibana vjetrom. To je mjesto Patara, u kojem je rođen sv. Nikola. U vrijeme Nikolinog rođenja (zadnja trećina III. stoljeća), Patara je bio najznačajniji lučki grad pokrajine Licije, poznate po svetištu posvećenom bogu Apolonu. Tu je svratio i sv. Pavao, kada je s evanđelistom Lukom putovao s Rodosa prema Jeruzalemu.
U Patari, Nikola provodi svoje djetinjstvo i mladost, i to u vrijeme imperatora Proba i Dioklecijana. O njegovoj obitelji se ništa pouzdano ne zna, jesu li mu roditelji bili kršćani ili pogani. Tako i o njegovoj vezi s kršćanskom vjerom, jeli rođen u kršćanskoj sredini ili je kasnije s poganstva obraćen na kršćanstvo. Ova praznina i nedostatak točnih podataka proizlazi otuda što je izgubljen "Životopis", pisan oko 400. – 410. godine, od strane anonimnog autora. Pisac je dobri poznavatelj ambijenta Mirne, grada u kojem je nikola kasnije bio biskup. Ovaj je "Životopis" još 582. godine pročitao neki Eustrazio, svećenik iz Kostantinopola, nakon čega mu se gubi svaki trag.
Nikolina je mladost prolazila u rimsko – poganskom okruženju, u sjećanju na viteške heroje opjevane u Homerovoj Ilijadi, u okviru stjenovitih grobova, u odlascima i dolascima brodova, koji su iz Rima išli u Svetu Zemlju i natrag. U ovakvoj raznolikosti kulturnih elemenata, barem sudeći po nizu događaja, riječi Kristovih navjestitelja evanđelja, pobuđivale su kod mladića značajan sraz, kako bi na mjesto poganstva usadili navještaj Radosne vijesti.
Ono po čemu je sv. Nikola poznat, a ima i dobre razloge za vjerodostojnost u povijesnom kontekstu, jest slučaj miraza za siromašne djevojke. Taj događaje ušao i u ikonografiju, prikazom triju zlatnih jabuka na knjizi Evanđelja.
Prema ovoj priči, u Patari je živio neki siromašni otac, nesretan što nitko ne želi oženiti njegove kćeri. Naravno, razlog je bilo siromaštvo, tj. Nemogućnost osiguravanja miraza za udaju kćeri. U očaju dolazi na ideju da kćeri oda prostituciji, čime bi se riješili financijski problemi. Z taj nesretni slučaj i očev plan, dočuo je Nikola, koji odluči vlastitim sredstvima pomoći nesretnim djevojkama i spriječiti njihovo moralno poniženje. U svom planu i odlučnoj želji da sačuva njihovu čast i ljudsko dostojanstvo, Nikola slijedi Kristove riječi koje preporučuju da se milostinja daje ne očekujući zahvalnost na ovome svijetu (da ne zna ljevica što čini desnica).
Umotao je zlatnike u jednu krpu, sačekao noć i približio se kući očajnog oca. Pazeći da ga nitko ne vidi, ubacio je zamotuljak te se brzo izgubio u mraku. Iznenađeni, ali u duši sretan i zahvalan, otac povjeri kćerima i odluči udati najstariju. Nije prošlo mnogo vremena i Nikola ponovi djelo milosrđa. Jedva se uspio povući u mrak, pred ocem koji je brzo istrčao da vidi tko je sada mogao ostvariti udaju i druge kćeri. No, kad je Nikola odlučio upotpuniti i do kraja izvesti svoju nakanu te se i po treći puta približi kući pod okriljem mraka – bio je otkriven. Tek što je ubacio vreću zlatnika krez prozor, otvorila su se vrata i izišao je otac. Vidjevši njegovu figuru, potrčao je za njim, sustigao ga je i uhvatio za ogrtač. Prepoznavši ga, otac se baci pred njega na koljena kako bi mu se zahvalio. Nakon bezuspješnog pokušavanja da ga u tome spriječi, Nikola ga zamoli da o tome nikome ne govori niti riječi i dakako da ne otkrije njegovo ime. Otac mu to obeća, ali obećanje nije održao. Tako Nikolino ime kao čovjeka evanđeoskog milosrđa, uskoro postade poznato u kršćanskoj zajednice Gatare i čitavoj okolici.
U starini je ova zgoda, iz Nikolinog života, bila ispričana u tri različite verzije: u bizantskoj, sinajskoj i etiopijskoj. Razlikuju se samo po tome što spominju Nikolinu različitu životnu dob (kao dječaka, kao mladića, kao zrelog čovjeka) te različiti broj djevojaka (od dvije do četiri).
Zanimljiv je i događaj izbora za biskupa Mire. Kao što je već rečeno Nikola je bio ponizan i samozatajan čovjek. Tako nije ni težio za crkvenom karijerom, iako je kasnije revnosno posjećivao kršćansku zajednicu. Njegova plemenita gesta u slučaju siromašnih djevojaka i ostale karitativne inicijative, otkriše Nikolinu milosrdnu narav. Kršćanska zajednica u Patari je otkrila koliko je evanđelje duboko zašlo u njegovo srce.
Nakon smrti mirskog biskupa, biskupi obližnjih gradova, svečeništvo i žitelji Mire, udružiše se kako bi izabrali nasljednika. Gospodin u snu objavi jednom prelatu, da skupštini treba predložiti mladića koji će tog jutra prvi stupiti u crkvu. Njegovo ime bijaše Nikola. Tako i bi. Kada je u zoru mladi Nikola stupio u crkvu, bijaše poveden za ruku i predložen prisutnima u molitvi. Tako, u oduševljenju naroda, bude proglašen biskupom ovog drugog po značaju lučkog grada Licije.
Već prije nego li je Konstantin osvojio svu moć, Nikola je pokrenuo pastoralno i karitativno djelovanje. Među prvima se smatrahu njegove posjete zasužnjenim kršćanima u vrijeme Dioklecijanovih i Licinijevih progona. Za razliku od svog sugrađanina Metoda, koji je upravo tih godina podnašao moratorij, Nikola je bio među onim biskupima koji su smatrali uputnijim otvoreno širiti kršćansku poruku, nego li izazivati rimsku vlast i navoditi je da poduzima mjere netolerancije. Zato treba s rezervom uzeti podatke koji se nalaze u konstantinopolskim starim spisima, a govore kako Nikola bijaše proganjan.
Nikolina briga i skrb, osobito na socijalnom i karitativnom području, došla je do izražaja u vrijeme oskudice koja je pogodila pokrajinu.
Brodovi natovareni žitom bijahu krenuli iz Aleksandrije kako bi dopremili žito u prijestolnicu carstva. Na tom putu su prolazili i kroz Miru. Dok su se brodovi snabdijevali namirnicama i vodom, Nikola uđe u jedan od njih i zamoli kapetana da iskrca dio žita. No, ovaj odbije pravdajući se da će teret, kad pristigne u prijestolnicu biti izvagan. Nikola je i dalje navaljivao sve dok kapetan nije popustio.
Nakon što je opisao olakšanje koje je zavladalo Mirom, pošto je primila i počela koristiti ovo žito, hagiograf naglašava da žito koje bijaše stiglo u prijestolnicu težilo isto onoliko koliko bijaše natovareno u Aleksandriji.
Ovaj se događaj mogao zbiti između 313. i 333. godine, kad su povjesničari zabilježili veliku glad i oskudicu.
U vremenu Nikolinog biskupovanja, javljaju se unutar Crkve različite hereze i šizme (Marcion, Sabelion, Donato, Ario). No, više od doktrinalnih rasprava, Nikola se posvećuje propovijedanju evanđelja i njegovoj primjeni u svakodnevnom životu kršćana.
Kršćanski svijet se podijelio na sljedbenike Aria i sljedbenike njegova protivnika, đakona sv. Atanazija. Nikola je gajio određene simpatije prema Atanaziju te posegne za obranom sa svog teološkog stajališta, što kasnije posta obrana pravovjerja. Car Konstantin, sa svoje strane, nije mogao dozvoliti da njegovo carstvo bude podijeljeno tako dubokim rascjepom, zbog čega 325. godine odluči sazvati koncil u Niceji, nedaleko od Konstantinopola.
Nikola je bio prisutan na ovom važnom skupu, koji je kasnije potvrđen kao prvi ekumenski koncil. Ostao je zabilježen u spisima i ikonografiji, kao gorljiv branitelj jedinstva i trojstva Božjeg.
Iz Nikolina života poznata su još dva važna događaja. Vežu se uz Konstantinopol, a kronologija im nije točno određena. Jedan se odnosi na zahtjev upućen Konstantinu za smanjenjem poreza građanima Mire, a drugi događaj opisuje njegovu intervenciju za oslobođenjem iz zatvora triju satnika: Nepocijana, Ursona i Herpiliona. Oba su se događaja vjerojatno odvijala u vrijeme koncila, a prikazuju se kao čuda.
U ˝Životopisu˝ od Mihaela Arhimandrita, nalazimo i čudo koje se odnosi na djelovanje sv. Nikole u jednom slučaju oluje na moru. Taj pothvat, vjerojatno se zbio nešto kasnije od događaja sa siromašnim djevojkama.
Kako o samom Nikolinom rođenju i mladosti, tako i o smrti, pouzdano se ne zna mnogo. Postoji nekoliko kratkih izvještaja, koji donose činjenice da je Nikola umro u visokoj životnoj dobi, vjerojatno shrvan kratkom i teškom bolešću. Umro je na glasu svetosti i njegovo je tijelo već za ukopa bilo čašćeno od biskupa, svećenstva i puka grada Mire.
Dan njegove smrti, pretpostavlja se, da je 6. prosinac oko 344. godine. Pokopan je u crkvi u Miri, a posljednje riječi su mu bile: ˝U ruke tvoje predajem dušu svoju. Otkupio si me Gospodine, Bože istine!˝
Sv. Nikola je brzo ušao u srca građana Mire i njegovo čašćene brzo se proširilo po čitavoj Liciji. Biskupi su organizirali svečanosti uz veliko okupljanje vjernika. Štovanje sv. Nikole proširit će se Istokom i s godinama će se povećavati broj hodočasnika na njegov grob u Miri. Oko 900. godine, jedan je od najvećih propovjednika tog vremena, nepokolebljivo je tvrdio da na čitavom Istoku, osim Marije, ni jedan svetac nije tako prizivan kao sv. Nikola. Već oko 1000. godine ista se stvar mogla ustvrditi i na Zapadu. A, ako se čitaju stare benediktinske kronike Montecassina, može se primijetiti da su među svim svecima u ovom periodu, osim sv. Ivana, najbrojnije crkve bile posvećene upravo sv. Nikoli.
Budući da se u srednjem vijeku ugled nekog grada mjerio njegovom sposobnošću da posjeduje relikvije slavnih svetaca iz nevjerničkih zemalja, pošto su izgubili ulogu grčko – bizantske prijestolnice, građani Barija organiziraše 1087. godine akciju za donošenje relikvija sv. Nikole u njihov grad.
9. svibnja 1087. godine relikvije sv. Nikole trijumfalno uploviše u Bari. U početku bijaše nesuglasica s biskupom oko toga gdje će se pohraniti Nikolino tijelo. No, sve poteškoće su riješene odlukom o izgradnji sjajne bazilike na prostoru gdje je bilo sjedište bizantskih guvernera. Gradnja bazilike je započela u srpnju 1087. godine, a završena je 30. rujna 1089. 31. rujna 1089. godine, uz nazočnost pape Urbana II., relikvije sv. Nikole položene su u kriptu ispod oltara, gdje se i danas nalaze.
U cijelom svijetu broj crkava posvećenih sv. Nikoli kreće se oko 6000, a najviše ih je u Rusiji – oko 1500, od čega samo u Moskvi 40. Ovaj svetac časti se, štuje i moli za zagovor u različitim prilikama; kao zaštitnik zatočenika, pomoraca i putnika, trgovaca, djevojaka za udaju i djece. Kao nijedan drugi, ovaj svetac, ujedinjuje kršćane. Okuplja katolike, pravoslavne, dijelom i protestante te se moleći njemu svi udišu atmosferu crkvenog jedinstva.
Spomenuta priča o mirazu siromašnim djevojkama, dala je povod već oko 1100. godine za običaj da se ostavljaju predmeti ili hrana ispred praga siromašnih obitelji. Malo pomalo poče se mijenjati odredište nošenja darova u korist djece. Između 14. i 15. stoljeća, sv. Nikola je postao također i zaštitnik đaka, tj. svetac djece, a crtan kao ˝Santa Claus˝

ČAŠĆENJE I NARODNI OBIČAJI U HRVATA


Širom naše Domovine postoje narodni običaji spojeni sa svetkovinom sv. Nikole. U primorskim i u sjevernim krajevima postoje običaji darivanja djece na Svečev blagdan, posebno uoči 6. prosinca. Vjerojatno je to ostalo od onog događaja, kad je Nikola bacio tri vreće zlata djevojkama kako bi se pošteno udale. Malo koja obitelj, vjerovala ili ne, ne stavlja nešto ispod jastuka svojoj djeci, ili pak u cipelice i čizmice ostavljene preko noći ispod prozora. Navečer, ili na sam svečev blagdan, priređivale bi se igre. Najpoznatija je ona, u kojoj krampus (slika vraga) ide na jednoj strani, a sv. Nikola kao dični bijeli starac na drugoj. On je onaj koji brani djecu od udaranja krampusa i konačno nad njime slavi pobjedu.
U nekim primorskim mjestima postoji i ovaj običaj: obično na blagdan sv. Nikole postoji procesija kroz mjesto ili oko crkve. Na određenom mjestu ta se procesija zaustavlja, kako bi se dao blagoslov mornarima koji se toga trenutka nalaze raspršeni na morima. Četiri mladića, često obučeni u mornarsko odijelo, okreću svečev lik na četiri strane svijeta, dok narod isrdno moli za pomorce kojima je svetac zaštitnik.
Nije bilo kuće, broda ili novčanika naših pomoraca, u kojima se nije nalazila njegova slika. I u najtežim vremenima njemu se dan prije postilo. I kod kuće i na moru slavio se njegov blagdan. Iz dalekih zemalja za njegov blagdan slali su se darovi obiteljima u Domovini. Pod njegovim imenom plovili su, a i danas plove mnogi naši brodovi i lađe. Sve je to dokaz ljubavi prema čudotvorcu, koji je uvijek ostao isti kad je u pitanju potreba i nevolja.
On je s pravom postao ˝treća osoba˝ naših, posebno primorskih kuća, jer se bez njega ne može zamisliti naše ˝malo pomorsko misto˝. On je bio i ostaje uvijek prijatelj djece, mladosti i posebno naših putnika i mornara.

vlč. Tomislav Subotičanec