Veronika pruža Isusu rubac

Gospodine Isuse, gledam Veroniku, ženu, koju evanđelisti ne spominju, nego je ušla u pobožnost križnog puta na temelju apokrifnog Nikodemovog evanđelja. Ono kazuje kako ti je, kad si išao prema Kalvariji da te razapnu, sažalivši se na tvoje muke, Veronika pružila rubac, da otareš svoje krvavo lice. I čudom se na rupcu pojavi vjeran otisak tvoga lica.
Po tom je rupcu ona najvjerojatnije dobila i ime. Veronika znači - prava slika. Gospodine, tvoja slika.
Kako se ta žena zvala prije? Ne znam. Čime se u životu bavila? Ne znam. Koliko joj je bilo godina? Ne znam. Što se s njom zbilo kasnije? Ni to ne znam. I ništa ne znam.
Ali zapažam daje bila žena velikog srca.
Onako kako je taj čas znala, htjela ti se približiti.
Ono što je imala, htjela ti je dati.
Nije se bojala biti drukčija od onih oko sebe. Svejedno joj je što će o njoj misliti kad je vide da pristupa osuđeniku.
Ne očajava zato stoje situacija bezizlazna, problem nerješiv.
Nije ona 'Rambo', vojnik - ratnik i ne može te osloboditi od strahote i sramote križa i skore smrtne muke.
Nije ni sudac iznad suca koji te je osudio da bi mogla promijeniti presudu. Ona te pogledom prati, srcem proživljava tvoju muku i želi ti biti "blizu". I mnogi su ti, doduše, blizu, ali njezina blizina je drukčija. Za sve ostale ti ćeš moliti "Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!", a nakon svega oni će se vraćati razdrtih haljina, u plaču, bijući se u prsa. Gospodine, Veronika te nije spasila, muke oslobodila, križu izmakla. Ona ti je na svoj način posvjedočila ljubav. U vihoru i tami mržnje mnogih prisutnih, ona zrači nečim posve suprotnim. Ona ti želi biti dobra u ne dobrom trenutku. Želi biti srcem blizu, kad su mnogi daleko. Ona ti želi, na jedini joj tada mogući način, pokazati koliko joj značiš, u času kad mnogima ne značiš ništa. Gospodine, ovako gledajući Veroniku, pitam se dal' bih se odvažio biti kao ona.
Gospodine, pitam se i bojim se.
Zapravo, priznajem.
Nisam poput Veronike, a imao sam mnogo prilika. Isuse, ti si i danas i ovdje nebrojeno puta krivo i optužen i osuđen i razapet u svakom najmanjem od svoje braće. A ja ti nemam snage pristupiti. Bojim se reći riječ u tvoju zaštitu i obranu. Važniji su mi obziri svih oko mene. Stalo mi je do toga što će se o meni misliti, kako će me gledati, što će mi reći, kako će me vrednovati. A sve to Veroniki nije bilo važno. Važan si joj bio jedino ti Gospodine, htio bi da i nada mnom snažno i danas odjekne tvoj vapaj "Oče, oprosti mu jer ne zna što čini!" i da se osobno odvažim pružiti ti rubac ljubavi i primiti otisak tvoga lica u srcu.

vlč. Stjepan Šprajc