Koncili

Mnogima će, kad čuju riječ 'koncil', misao najprije zastati kod crkvenih novina "Glas koncila", a maleni će se sjetiti da im je zanimljivo listati mjesečnik "MAK - Mali koncil", no vjerojatno time, ni velikima ni malenima, neće biti nimalo jasnije što bi to bio 'koncil'. Što ta riječ zapravo znači? l zašto te naše novine i u svom naslovu imaju riječ 'koncil'
A da naslov novina ima stvarnu povezanost s koncilom, zapazit ćemo ' kasnije.
Za početak, riječ koncil nas upućuje na, iz latinskog, riječ 'concilium', što znači 'sastanak'. Tijekom povijesti se riječ koncil upotrebljavala za crkvene sabore, sastanke biskupa Crkve. Tih sastanaka je u prošlosti bilo puno i na raznim su razinama bili sazivani.
Sve opći Sabori (sastanci, koncili) - o njima će ovdje i biti najviše riječi - su zborovi biskupa i određenih drugih nosioca jurisdikcija, koje saziva papa i koji pod njegovim predsjedavanjem odlučuju o pitanjima kršćanske vjere i crkvene discipline, za koje je potrebna papina potvrda. Pravo sudjelovanja imaju kardinali, pa i bez biskupskog reda, patrijarsi, nadbiskupi i biskupi, generalni opati samostanskih kongregacija i vrhovni glavari redova. Sveopći Sabor ima najvišu vlast nad cijelom Crkvom. Uz njega razlikujemo provincijske sabore, plenarne sabore i biskupske sinode. Sveopći sabor ne dobiva svoj naziv odatle što bi on okupljao baš sve biskupe cijelog svijeta. Sveopći se sabor još naziva i 'ekumenski' sabor, ali ne zato što bi imao nešto s modernim ekumenskim pokretom, već je to zato što je znatan dio ukupnog episkopata bio prisutan na saboru te stoga stoje cjelokupna Crkva prihvatila saborske zaključke, a i to da ih je papa potvrdio. Teorijski gledano i crkveno-pravno to je odlučujuće. Za ekumenski ili sveopći koncil moglo bi se kao definiciju reći daje to svečani skup biskupa svijeta na osnovi saziva, pod autoritetom i vodstvom pape s ciljem da se raspravlja i donese zakone o općim stvarima Crkve. Do danas je u povijesti Crkve takvih sabora bilo 21. Znanstvenici će proučavati i bilježiti kako je išao put koncila kao institucije od svojih početaka do danas. Ovdje neka bude dovoljno nabrojiti ih imenom, godinom održavanja i brojem sjednica.
1. Prvi nicejski sabor-325. godine.
2. Prvi carigradski sabor - 381. godine.
3. Efeški sabor - 431. godine, s 5 sjednica.
4. Kalcedonski sabor-451. godine, sa 17 sjednica.
5. Drugi carigradski sabor - 553. godine, s 8 sjednica.
6. Treći carigradski sabor- 680./681. godine, sa 16 sjednica.
7. Drugi nicejski sabor - 787. godine, s 8 sjednica.
8. Četvrti carigradski sabor - 869./870. godine, s 10 sjednica.
9. Prvi lateranski sabor -1123. godine.
10. Drugi lateranski sabor-1139. godine.
11. Treći lateranski sabor- 1179. godine, s 3 sjednice.
12. Četvrti lateranski sabor- 1215. godine, s 3 sjednice.
13. Prvi lionski sabor - 1245. godine, s 3 sjednice.
14. Drugi lionski sabor -1274. godine, sa 6 sjednica.
15. Sabor u Vienni - 1311 ./1312. godine, s 3 sjednice.
16. Sabor u Konstanci - 1414./1418. godine, s 45 sjednica.
17. Sabor u Baselu-Ferrari-Firenci - 1431./1437./1438./1439./1442. godine, s 25 sjednica.
18. Peti lateranski sabor- 1512./1517. godine, s 12 sjednica.
19. Tridentinski sabor -1545./1563. godine, s 25 sjednica.
20. Prvi vatikanski sabor - 1869./1870. godine, s 4 sjednice.
21. Drugi vatikanski sabor - 1962./1965. godine, s 9 sjednica i 168 generalnih kongregacija podijeljenih u 4 zasjedanja.


Već su se u vrijeme prve Crkve apostoli sabrali da bi zajednički, u svjetlu Duha Svetoga, rješavali goruća pitanja (npr. ulazak pogana u zajednicu Isusovih učenika). Tako je tome bilo i u svim saborima. Naizgled suhoparno, pokazatelj je ozbiljnosti i učiteljsko-pastirske brige za život Crkve. Broj sjednica naznačuje kako se, već prema postavljenom problemu, dolazilo do rješenja, do izdavanja konačnih dokumenata. Slikom 'porođajnih boli' mogla bi se ocrtati sva ta nastojanja, da se pitanje ispravno shvati, o svemu dobro promisli, sve stavi na vagu prosudbe, svakoga sasluša, u stavu molitve, poniznosti i iskrenosti izreče zadnja riječ.
Povod gotovo svih saziva koncila je bio neki nastali problem, novo tumačenje istina vjere, morala ili discipline, koje je trebalo u zajedništvu svih pastira Crkve promisliti, potvrditi ili proglasiti krivim te javno izreći istinu vjere. Jedino posljednji koncil nije tražio ni pobijao neka kriva učenja već mu je nakana bila, osjetivši kako uistinu Crkva 'diše', povesti opću Crkvu novim putevima, na nov način izreći i zaživjeti evanđelje.
Božjim, sigurni u Isusovo obećanje 'Ja sam s vama do svršetka svijeta.' i 'Što god svežeš na zemlji bit će svezano i na nebesima; i što god odriješiš na zemlji bit će odriješeno na nebesima.', usudili su se koncilski oči rješavati poteškoće i upitnike vjere svoga vremena. A zajednička ili većinom zastupana mišljenja prihvaćena su za istinit nauk Crkve i predan kao takav svim vjernicima
Nicejsko-carigradsko vjerovanje, što ga i danas molimo u nedjeljno blagdanskim svetim Misama, ima svoj nastanak upravo na spomenutim koncilima 381. i 451. godine.
Rasprave su, doduše, vodili i zaključke donosili koncilski oči, no ticalo se to cijelog tijela Crkve, svih vjernika. Evo sad povezanosti riječi 'koncil' s našim novinama, tjednikom 'Glas koncila'. Taj je tjednik nedavno proslavio 40. rođendan. Nastao je s nakanom da vjernike izvještava o životu i radu, tada održavanog, Drugog vatikanskog koncila. Tjednik je želio i uspio biti 'glas s koncila', pisana riječ o događanjima na koncilu, koja su najavljivala puno toga novoga u Crkvi, a također i riječ o odjecima svega toga u životu kako mjesne tako i opće Crkve.

vič. Stjepan Šprajc