Euharistija i život župne zajednice

"Kao što Crkva 'čini' Euharistiju, tako Euharistija 'čini' Crkvu."
(Papa Ivan Pavao II.)


Drugi vatikanski sabor u svojim konstitucijama ("Konstitucija o svetoj liturgiji" i "Dogmatska konstitucija o Crkvi") govori o Euharistiji kao o središnjem sakramentu Crkve, iz kojeg svi ostali izviru i crpe svoju djelotvornost i snagu.
U duhu ovih misli, dolazimo i do onog najvažnijeg zaključka da se svaka župna zajednica prvenstveno ostvaruje u euharistijskom okupljanju. Srce župnoga života i najviši cilj svega pastoralnog djelovanja u župi, jest nedjeljni euharistijski sastanak s Kristom Gospodinom. U tom susretu Krist je prisutan po samoj okupljenoj zajednici , zatim po osobi i svećeničkoj službi predsjedatelja, zatim po svojoj Riječi koja se naviješta i tumači, i napokon pod posvećenim prilikama Kruha i Vina, kao sržnim vidljivim znakom Euharistije. Euharistija je, naime, novi i vječni Savez s Bogom, te konačna Pasha po kojoj nas je Krist izveo iz ropstva grijeha na slobodu djece Božje.
Euharistija je sakrament koji okuplja i gradi Crkvu Božju, te se kao takva u cjelini može i mora primijeniti na svaku župnu zajednicu. Svaka živa župna zajednica ostvarenje je Crkve Kristove u određenom mjestu i određenom vremenu. Zajedništvo sa sveopćom Crkvom, župa doživljava na najznakovitiji način kod euharistijskog slavlja, gdje se sve događa "zajedno s papom, biskupom i nebeskom Crkvom". Ta znakovitost bi trebala biti više konkretna na taj način da se u Misi više sudjeluje, a manje prisustvuje.
Premda je euharistijsko slavlje oduvijek u svakoj župi centralni događaj vjerskog života dotične zajednice, ipak taj događaj nije već dugi niz godina dovoljno angažirano slavljen i proživljavan. Pojedini vjernici dolaze na Misu u većini slučajeva potaknuti uhodanom navikom, tjerani unutarnjim religioznim osjećajem ovisnosti o Bogu ili osjećajem odgovornosti, s primjesom straha, za izvršenje crkvene zapovijedi. Stoga se i dolazi često na Misu bez posebnih "duhovnih" želja i oduševljenja, pa je i odlazak s Mise bez nekakvog novog životnog programa.
Zato nam se događa, da nažalost mnoge naše župe izgledaju poput "njiva" na kojima je "zakopano neprocjenjivo blago", a njihovi vlasnici čak skapavaju i umiru od gladi, siromaštva i bijede. Želim time reći kako je u svakoj župi, budući da posjeduje Euharistiju, prisutno neiscrpno "bogatstvo" Božje ljubavi, ali zbog naše ljudske ograničenosti, tvrdoglavosti i individualističkog nastojanja da Bog djeluje po našoj volji i mjeri, mi to bogatstvo ne koristimo na pravi način.
Posebno je važno, Euharistiju shvatiti kao susret s živim i prisutnim Kristom, te susret s mnoštvom braće i sestara koji s nama dijele iste misli i osjećaje. Iz tog osjećaja dvostrukog zajedništva koji ispunja našu osobnu vjeru, potrebno je pronaći nove i svježe motive za konkretni angažman i svjedočenje.
Euharistija bi tako, sama po sebi, u našim župnim zajednicama trebala rađati vidljivim i prepoznatljivim plodovima. Ona mora pronaći svoj konkretni odraz u svakodnevnom životu onih ljudi koji svake nedjelje sudjeluju na Sv. Misi, ali i onih koji su dionici liturgijskih slavlja samo prigodno.
Euharistijski život, naime, potiče članove jedne zajednice na međusobno praštanje i pomirenje. Slaveći tako pomireni pobožno i ponizno Euharistiju, sve više rastu u spoznaji Kristove zapovijedi ljubavi kao i u ostvarenju međusobnog zajedništva i jedinstva. Dalji je konkretni plod toga zajedništva i konkretna karitativna djelatnost, koju su sve prave kršćanske zajednice, od onih iz Djela apostolskih, da dana današnjega, njegovale kao znak kršćanske zrelosti. Ta se opet "karitativna djelatnost" pretače u angažiranu misijsku djelatnost, jer zajednica i pojedini njezini članovi osjećaju potrebu i dužnost prenošenja svog vjerskog iskustva, kao svjedoci Kristova Uskrsnuća, "sve do kraja zemlje" (Dj 1,8).
I na koncu; budući da je u svakom euharistijskom slavlju velik naglasak stavljen na otajstvenu činjenicu da je Euharistija "zalog buduće slave", tj. uprisutnjenje eshatološkog ispunjenja svih Božjih obećanja, to opet unosi u cjelokupni doživljaj ovog Otajstva vjernički predosjećaj blizine i početka Vječnog Uskrsa.

vlč. Tomislav Subotičanec