Božanska odličja u ljudskom obličju

Ovo je pokušaj da u najkraćim crtama kažem što odlikuje današnjeg modernog čovjeka i što ga povezuje sa Stvoriteljem, i zašto današnjeg čovjeka muči osamljenost, te koji je put prave, istinske socijalizacije u dolaženju do punine i smisla čovjekovog življenja.

Današnji čovjek
Mnoštvo pitanja neprestano se okreće oko pojma modernog čovjeka, još više oko njegove čovječnosti. No, to je, možda, krivi pojam. Vjerojatno tom smislu više odgovara pojam ljudske bogoobličnosti, tj. bogosličnosti. Mnogi bi rekli da današnji čovjek nimalo ne sliči Bogu, bar ne onom kršćanskom. Teško je vidjeti božanska odličja u ljuskom obličju. No, očekujemo da nam se to pojednostavljeno, gotovo banalno, ukaže.
Bog je ljubav. On jedini u potpunosti to jest. Ljubav je skladna, brižljiva, radosna, moćna, djelatna, slobodna, istinita, vjerna, sveobuhvatna, trijumfalna, jaka i životna. To su odlike ljubavi. Bog u stvaranju prenosi to na čovjeka. Ako se čovjek otvori i prepusti trajnom Božjem djelovanju ta će «božanska odličja» preoblikovati čovjeka i suobličiti ga Bogu. Učiniti ga dostojanstvenim i sposobnim za darivanje u ljubavi.
U mnoštvu današnjih zbivanja, ratova i drugih strahota, nije lako očitati ta božanska odličja. Možda ih očitavamo na kriv način. A i sam naš pojam modernog čovjeka jest možda kriv. On nije možda toliko okrutan kao onaj srednjovjekovni, ali je sigurno ljeniji, oholiji, pohlepniji. Uzrok tomu jest udobnost industrije koja, htjeli mi to ili ne, polako iskrivljuje božanske dimenzije ljudskog bića. Tijelo koje je hram Duha Svetoga postaje potrošnom robom, duh se niječe, a duša ušutkuje. Vrijednosti se nameću od strane moćnika i upravlja se malim čovjekom. No, nema malih ljudi. Bez obzira na mnoštvo manjkavosti (što tjelesnih, što duševnih) čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja.
Čovjek je danas u središtu. Boga smo ubili, bar tako kaže Nietzsche. Od čovjeka smo htjeli napraviti Bogu zamjenu i dobili smo modernog čovjeka. Sve za čovjeka. To je parola današnjeg društva. Sve za Boga, i zbog toga sve za čovjeka, uzvraća kršćanstvo. Shvatiti što je čovjek dubinski, ne možemo ako zaobiđemo Boga, Stvoritelja. Tu je pogriješilo prosvjetiteljstvo. Na kraju racionalističkih rasprava dobili smo čovjeka rastrganog u brzini ovog prolaznog života, a opet usamljenog. Apsurd. Čovjek je stvoren iz ljubavi. Ljubav je dijalog. A čovjek ne priča s Bogom.

Čovjekova osamljenost
Svijet je sve napučeniji, a ljudi su sve osamljeniji. Ne samo da čovjek ne komunicira s Bogom, već sve manje komunicira i s ljudima. Čovjek je po naravi društveno biće. Da bi uspio dijalog mora biti spreman na darivanje, a ne samo primanje. Bog prilikom stvaranja namjerno čovjeku pridružuje ženu. Ona se daruje njemu, a on njoj. Zajedno su jedno, ostvareni cilj. Sami ne bi bili dovedeni do punine za kojom zapravo žude. A toj punini ne pristupa se iz bojazni. Strah usađen u čovjeka potječe od promašaja sa zmijom i jabukom. Strašna i nezahvalna oholost učinila je da se počine djela nedostojna čovjeka. Ne zaboravimo, čovjek je ovdje, u ovom vremenu i prostoru, da slavi Gospodina.
U tome mu može pripomoći uvelike onaj unutarnji Božji glas, tj. savjest. Osjećajući moralnu odgovornost za opravdanjem istine u mnoštvu apsurda današnjice čovjek sudjeluje u Božjoj zadaći. Još jedno «božansko odličje». No, opet treba biti djelatan. Previše je brbljavaca, a malo je žuljeva. Treba maknuti čovjeka iz eksperimenata, staviti ga na pravo mjesto, otvoriti se božanskom dijalogu i djelovati na izgradnji zajednice u kojoj živimo.

Socijalizacija
Rješenje za osamljenog čovjeka jest socijalizacija. Ona mora biti u skladu sa svim nastojanjima koja čuvaju njegovo dostojanstvo, njegovu posebnost. Svjedoci smo mnogih progona slabijih, drugačijih. Spomen socijalizacije modernom čovjeku jest kao nešto što je on već odavno usvojio. Nažalost, često je to pogrešan odgovor.
Nužan je preodgoj modernog čovjeka. Parola društva treba biti: odgojimo čovjeka za čovjeka. Treba ga osposobiti, naučiti i približiti ga Bogu. Mnoge rane treba izliječiti, ali čovjek posjeduje to božansko odličje opraštanja. Zatim tu je prihvaćanje drugog srcem i razumom, te hrabrost u zastupanju ideala koji će ponovno vratiti čovječanstvo u jedno čovječnije okruženje. Možda ne idealno, ali svakako bolje. To će se ostvariti molitvom i radom na svojoj duhovnosti. Na izgradnju sebe, svojeg bližnjeg, a Bogu na slavu.
Ako stvorenje učini nešto što nije u odnosu prema Bogu, onda je besmisleno, isprazno i grešno. Čovjek mora osvijestiti odakle potječe, kamo ide i što treba činiti da bude sretan. Nesretan samo u ovom prolaznom vremenu, već i u neprolaznoj vječnosti. Bližnjem treba približiti tajnu ljubavi i ljubećeg gledanja Ljubavi - Gospodina u svoj Njegovoj slavi.

vlč. Krešimir Žižek