Uzačašće Gospodnje - Spasovo

Kroz uskrsno vrijeme u misnim čitanjima slušamo iz knjige “Djela apostolska” što se događalo nakon Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Ova knjiga opisuje nam život Isusovih apostola i prve crkvene zajednice. Govori nam i o Isusovim ukazanjima bilo pojedinim osobama, bilo pak unutar same zajednice. Naime, kroz četrdeset dana poslije Uskrsa, po svojim ukazanjima, Isus je mnogim dokazima pokazao da je živ i govorio im o Kraljevstvu Božjem. U toj knjizi čitamo i izvještaj o Isusovom uzašašću na nebo koje se događa na četrdesetnicu, a vjernici ga proslavljaju godišnjom svetkovinom istoimenog blagdana. Taj blagdan zove se i Spasovo, jer je ovim činom Isus dovršio svoje poslanje na zemlji, dovršeno je spasenje. Naša vjera objavljuje i ispovijeda , ne samo da je Isus uskrsnuo od mrtvih , nego i da je svojim uskrsnim, proslavljenim tijelom uzdignut na nebo “s desne Ocu”.
Sadržaj otajstva koje slavimo izvrsno nam prikazuju misne molitve i predslovlje svetkovine Uzašašća.Tako u zbornoj molitvi molimo da nas Bog obdari svetom radošću i zahvalnošću zato što je “Kristovo Uzašašće i naše uzdignuće, jer smo u nadi svi pozvani u slavu, kamo je pred nama ušao Krist naša Glava”.
Svetkovina ovoga dana posvješćuje nam da slavimo događaj spasenja kad je proslavljeni Krist, ušavši u slavu Očevu, uzdigao i sve nas, zato što smo ljudi koji su krštenjem postali udovi njegovog mističnog tijela – Crkve, čija je On Glava. Dakle, slava Kristova i naša je slava. Ista misao prisutna je i u predslovlju u kojem molimo; “Nije nas napustio , nego nam je dao nadu da ćemo kao udovi njegova Tijela biti s njime u istoj slavi gdje je On , naša Glava i prvijenac.” U popričesnoj molitvi zahvaljujemo Bogu što nam već na zemlji daje udjela u nebeskom slavlju, te vapimo; “Upravi, molimo te , kršćanska srca k nebu, gdje Krist kao prvi čovjek sjedi tebi s desna.” Ova uskrsna svetkovina Uzašašća, Spasova, želi usmjeriti naš ljudski pogled prema nebu kao našoj drugoj i vječnoj domovini, našem konačnom odredištu, prema kojemu moraju biti usmjerene naša čežnja i naše želje, naše misli i naša djela. Ova svetkovina nam još jednom zorno potvrđuje istinitost Isusovog navještaja da sve svoje djelovanje, cijeli svoj život usmjerimo prema vječnom životu, prema nebu i njegovoj slavi za koju nas je Bog stvorio.
Nažalost, previše često i kao pojedinci, pa i kao cjelokupno čovječanstvo, doživljavano svoj život kao jedino mogući, a zemlju i na koncu grob - a ne nebo, kao svojim trajnim domom, vječnim prebivalištem. Kao da nam nikad ništa nije objavljeno, kao da Bog nikada ništa nije rekao, kao da nam u Isusu Kristu ništa nije pokazao. Po Uzašašću, Spasovu, Svemogući pokazuje da Isus Krist ostaje za nas onaj koji spaja nebo sa zemljom. To je pokazano već i u njegovom rođenju gdje On, kao čovjek, pohađa svoj narod, a još više u Uzašašću u kojem se opet vraća tamo odakle je k nama i sišao. Kao zemaljski znak Kristove božanske i čovječje osobnosti, po kojoj spaja nebo sa zemljom, ostao nam je po čitavoj zemaljskoj kugli postavljeni križ kao simbol Kristova života i smrti, uskrsnuća i Uzašašća u Kristovu pradomovinu, nebesa. To je za nas ljude vječni znak, most koji povezuje nebo sa zemljom, jedini putokaz i trajni podsjetnik.
Današnja svetkovina nije dan kad je Isus mahnuo svojima, rekavši: “Zbogom zauvijek”, nego dan kada nam je rekao: “Doviđenja”. “Doviđenja u Kraljevstvu Oca mojega”, ali i: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!”
Ne doduše na vidljivi, tjelesni način, već na otajstveni. Nama ostavlja i daje vjeru iz koje nastavljamo djelovati kao njegovi svjedoci, poučavajući i privodeći i druge ljude k Bogu. To nam je poslanje koje smo kao zadatak od njega primili. Ne možemo pak drugome dati što sami nemamo. Zato je ta obaveza za nas dvostruka - za sebe i prema sebi, a onda i za druge, tj. za cijeli svijet.
Neka Gospodinovo Uzašašće motivira naša srca u zauzetosti za činjenje dobra i širenju Kraljevstva Božjega među ljudima, da u susretu s Njime u nebu ili na dan suda ne bismo pokazali prazne ruke.

vlč. Dubravko Lauš