Korizma - mjesto susreta

Izgovarajući riječ ˝Korizma˝, kroz misli nam prolazi osjećaj neke čudnovate, gotovo tajnovite ozbiljnosti. Pred oči nam naviru slike siromašnijih stolova nego što smo ih navikli gledati, slike bijednika i siromaha što sada dolaze u prvi plan (barem u velikim nagovorima nedjeljnih euharistija), herojskih odluka kojima želimo ukrotiti svoju taštinu i pohlepu; slike ogoljelih oltara i pobožnih uzdisaja pred postajama križnog puta. Sve se to ponavlja iz godine u godinu i mnogima su to i jedine slike Korizme, stoga vrlo površne.
Korizma je vrijeme kada svi nekako više osjećamo bijedu ljudskog postojanja videći mnoštvo životnih situacija koje bi trebalo mijenjati i popraviti, mnoštvo odnosa koji nas ne usrećuju, nego nam donose nemir i tugu. Ni obitelji nam više nisu izvor radosti i sigurnosti, jer i tu je posijano sjeme razdora i individualizma modernog vremena. Svaki živi za sebe, svaki ide na svoju stranu, a oluje vremena nas bacaju i lome dok ne padnemo na zemlju, ljubeći prašinu, koja postaje istina našeg života.
Upravo Korizma započinje tim znakom ˝praha˝, pepela, znakom najvećeg poniženja, ali sada ne kao zadnje točke života, nego kao znakom početka novog uzdizanja, koračanja prema novim odnosima. Zato je potrebno sagnuti glavu i ponizno primiti zrnca pepela koja govore o zajedničkoj sudbini čovjeka, o slabosti i nadi. To je prvo mjesto susreta, susreta sa samim sobom, sa svojom grešnošću i nesavršenošću. U tom susretu smo svi jednaki: jednako mali i jednako veliki. Samo je On veći od nas i poziva nas na nove susrete: ˝Obratite se i vjerujte…˝.
Međutim, ima još dosta prašine, dosta pepela u našim srcima i dušama. Nije to znak poniznosti, niti pobožnosti, to je znak ruševina vrednota koje smo nekada držali svetima, ostaci ljubavi, pravednosti, iskrenosti, povjerenja, vjerovanja i nadanja, prijateljstva i uzajamnog poštivanja. Sve je porušeno pod naletima bijesa, mržnje, srdžbe, oholosti, nevjere i drugih zala. Ostala je samo prašina i gorčina grijeha koji nas opterećuje. Čeznemo za novom obnovom, vodom koja bi isprala svu tu prljavštinu vratila nam novu svježinu, novi život. U Korizmi nam se otvara put kroz pustinju prema novom izvoru vode koja pere i čisti svaku prljavštinu grijeha, krijepi i obnavlja. Put je to prema novom susretu čovjeka i Boga, na zdencu milosti, u sakramentu ispovijedi. Ovaj susret preporađa čovjeka, diže ga iz prašine i vodi dalje prema novim susretima.
Tako obnovljeni čovjek spreman je za susrete s drugim ljudima, s onima koje je dotad izbjegavao, ili ih je ˝darivao˝ psovkama, mržnjom, nepravdom i lažima. Obnavljaju se stara prijateljstva i grade nova, vraća se povjerenje u međuljudske odnose, cijeni se iskrenost i pravednost, ljubav i dobrota postaju temeljne vrijednosti. Budi se osjećaj odgovornosti za sudbinu bližnjih i otvara se srce i pružaju ruke prema klonulima, siromašnima i na bilo koji način odbačenima. U obitelji se vraća mir i sloga. Svi su jedno i zajedno pred Gospodinom, noseći križeve svoje i drugih do konačnog susreta u slavi Očevoj. Dotada ostaju još mnogi jedinstveni susreti za stolom Kristovim, u euharistiji, gdje smo ujedinjeni ljubavlju i žrtvom Kristovog križa. Vrhunac je to susreta na zemlji, ljudskog i božanskog, kamo vodi čitava Korizma.
Krenimo, stoga, zajedno na novi put susreta. Zakoračimo u ovu Korizmu hrabro i odlučno da sretnemo: sebe u poniženju i priznanju slabosti i grijeha, Boga u milosrđu i ljubavi koja je za nas na križ prikovana, i čovjeka koji očekuje od nas znak nade i spasenja. Neka ovaj put ne traje samo četrdeset dana, nego neka postane čitav naš život put susreta.
Slavko Kresonja