Pokora i post u Korizmi

U svakom vremenu Bog poziva ljude u zajedništvo s Njime. Taj poziv dobiva osobit značaj i težinu u vremenu priprave za blagdane koji slave otajstvo čovjekova otkupljenja.
Posrijedi su grešni ljudi. Grešni po rođenju; prijestupom njihova praoca grijeh je ušao u svijet ( Rim 5, 12 ) i otad stanuje u njihovom najunutarnijem "ja". Grešni i osobnom krivnjom jer čovjekova slobodna volja po grešnoj naravi prihvaća taj jaram. Zato će odgovor na Božji poziv zahtijevati od njih u polazištu-obraćenje, a potom, za cijelog života-stav kajanja. To je razlog da obraćenje i pokora zauzimaju znatno mjesto u životu vjernika.
Ovi pojmovi tek postupno kroz povijest dobivaju svoj smisao, usporedno s produbljivanjem pojma grijeha. Izvorno znače mijenjanje puta, smjera. Obratiti se od onog stoje zlo i okrenuti se Bogu. To uključuje i vanjsku i unutarnju promjenu tj. obraćenje srca i promjenu praktičnog ponašanja.
Čitav Stari Zavjet, peko proroka Izraelskog naroda, poziva na obraćenje i vršenje pokore. Isus pak na početku svog javnog djelovanja ponavlja riječi Ivana Krstitelja ( Mk 1, 15; Mt 4, 17 ). Zadržava aktualnost poziva na obraćenje i počinje ostvarivati Kraljevstvo Božje. Za Njega je važan preokret srca, kojim se postaje kao malo dijete ( Mt 18,3 ), a to znači da se vlastiti život uredi prema " novom Zakonu". Sam čin obraćenja uključuje volju za moralnom promjenom, ali nadasve znači ponizan vapaj i čin pouzdanja u Boga. Obraćenje je milost kojoj uvijek prethodi Božji korak. Zato vrlini pokore ima pripasti odgovarajuće mjesto u životu kršćanina, kao nastavak krsnog obećanja.
Kao vanjski znakovi obraćenja i pokore u Korizmi su posebno mjesto zauzeli post i pepeo. S njima Korizma započinje    Post se sastoji u lišavanju svake hrane i pića jedan ili više dana od jednog sunčeva zalaza do drugoga. Današnji svijet ne cijeni i ne prihvaća takav post i ne vidi u njemu duhovnu korist. Više važnosti pridaje umjerenosti u jelu i piću, a što je dobro i za zdravlje. To je pak oprečno stavu povjesničara religija; da postu pripada važno mjesto radi trapljenja, očišćenja, zalovanja, prošnje. Biblija ga zajedno s molitvom i milostinjom smatra jednim od bitnih čina koji su pred Bogom izraz poniznosti, nade i čovjekove ljubavi. Budući da je čovjek tijelo i duša, zamišljati neku čisto spiritualnu religiju ne bi vodila ničemu: da bi djelovala, duši su potrebni i čini i stavovi tijela. Post je uvijek popraćen prozbenom molitvom i služi kao izraz poniznosti pred Bogom: postiti znači isto što i "poniziti svoju dušu" ( Lev 16, 29-31). Post, dakle, nije neki trapljenički podvig; nije mu svrha postići neko egzaltirano duševno ili religiozno stanje. Slučajevi korištenja posta u te svrhe posvjedočeni su u povijesti religija. Ali u biblijskom kontekstu, kad se čovjek uzdržava od jela cijeli dan, iako hranu smatra Božjim darom, onda je to lišavanje, religiozan gest komu treba ispravno shvatiti pobude. Uvijek je posrijedi želja da se čovjek vjere učvrsti u nekom stavu poniznosti da bi prihvatio Božje djelovanje i stavio se u božju prisutnost. Ova duboka nakana otkriva smisao onih razdoblja od 40 dana što su ih Mojsije i Ilija proveli bez hrane. Isusovih pak 40 dana u pustinji imaju uzor u ovim primjerima, ali pobuda im nije u tome da Isusa otvore Duhu Božjemu jer On je Njime ispunjen. Duh ga doista nagoni na taj post, ali to je zato da On svoje mesijansko poslanje otpočne činom prepuštanja Ocu punim pouzdanja.
Što se tiče pepela, njegovo je prvotno značenje vrlo sporno i znamenje u isto vrijeme grijeh i lomnost čovjekovu; kao znak pokore obilježava i tugu čovjeka satrvena nesrećom. Posuti se pepelom znači, dakle, vršiti neku vrstu javne ispovijedi mimikom. Jezikom te tvari bez života koja se vraća u prah, čovjek priznaje da je grešan i krhak, presreće time Božji sud i postiže Božje milosia 3. Do onoga koji tako priznaje svoju ništavnost dopire obećanje Mesije koji će pobijediti grijeh i smrt, "razveseliti ožalošćene na Sionu i dati im vijenac mjesto pepela. "(Iz 61,2)

 

vlč. Tomislav Subotičanec