Prikazanje Gospodinovo ili Svijećnica

Blagdan Prikazanja Gospodnjeg je već od starih vremena bio spomendan na događaj kada su Isusa njegovi roditelji, Marija i Josip, po prvi puta donijeli u Hram koji se u Jeruzalemu častio kao mjesto osobite Božje prisutnosti (“prikazali˝), a starac Šimun ga pozdravio kao “svjetlo na prosvjetljenje naroda“ (Lk 2, 22-39). To je Gospodnji blagdan i on se ubraja u vrijeme kroz godinu. Na taj se dan zajednica sabere u crkvi, redovito na prikladnome mjestu kod ulaza u samu crkvu. Svi u rukama nose svijeće koje se uz pjevanje zapale. Nakon pozdrava i blagoslovne molitve kreće se u svečanom ophodu po kojem je ujedno ovaj blagdan i dobio ime Svijećnica.
U Jeruzalemu se blagdan Prikazanja Gospodnjeg slavio početkom 5. stoljeća s ˝jednakom radošću kao i Uskrs“ kako izvješćuje hodočasnica Egerija (oko 400 god.). Za cara Justinijana u 6. stoljeću, ovaj je blagdan u cijelom Rimskom carstvu poznat kao zapovijedani. Najprije se slavio četrdeset dana nakon Bogojavljanja, a kad je kao blagdan Isusovog rođenja uveden Božić, proslava se Prikazanja Gospodnjeg ustalila 2. veljače. Procesija sa svijećama spominje se već u 5. stoljeću, dok se blagoslov svijeća uobičajio nakon 10. stoljeća.
Na Istoku je izvorni naziv ovog blagdana bio blagdan Susreta Gospodnjeg, prema evanđelju u kojem se kaže da Mesija dolazi u svoj hram i susreće izabrane predstavnike naroda Starog Zavjeta, starca Šimuna i proročicu Anu, koja je istodobno simbol svih naših majki, bakâ, tetâ koje tako lijepo maloj djeci uspiju usaditi ljubav prema Isusu i Mariji. Na Zapadu je on s vremenom postao Marijin blagdan pod nazivom Purificatio s. Mariae (Marijino čišćenje), jer se prema židovskom zakonu (Lev 12) morao svaki koji je došao u dodir s krvlju obredno očistiti, pa tako i majka nakon rođenja djeteta. Tek se nakon liturgijske reforme, koja je provedena 1960. godine, blagdanu vraća staro značenje pod nazivom Prikazanje Gospodnje. Time se on povezuje sa simbolikom svjetla, potiče na razmišljanje o Isusu kao osporavanom znaku oko kojega će se dijeliti i opredjeljivati ljudi. Nadalje, on upućuje na preispitivanje odnosa kršćana prema narodu Starog Zavjeta prema položaju kojeg stariji ljudi imaju u zajednici.
Budući da je cijelo bogoslužje blagdana Prikazanja Gospodnjeg prožeto perspektivom Isusove žrtve na križu, kojom je on cijeloga sebe prikazao Ocu za spas svijeta, i mi se uvijek iznova trebamo poticati da čistog srca, Bogu obraćena prisustvujemo svakoj euharistiji, prinoseći sebe Bogu za žrtvu i sjedinjujući svoj život sa žrtvom Kristovom.