Božićno drvce

Jedan od najočitiji i najomiljeniji znakova Božićnog vremena jest božićno drvce. No, nije oduvijek bilo tako. Na prostoru Hrvatske božićno drvce se pojavljuje tek u prvoj polovici 19. stoljeća. Prvi pisani podaci o postojanju božićnog drvca u Evropi tada zvano ˝majski˝ drvetom potječu još iz daleke 1539. godine iz Strasbourga - bili su to računi općinskih vlasti o nabavih novca za tu godinu. Ta su drvca iz početka bila bjelogorična, a tek kasnije crnogorična. Oko njih su se ljudi okupljali i zajednički veselili u Božićno vrijeme.
Početkom dvadesetog stoljeća u Koprivnici zabilježen je opis kićenja božićnog drvca – nakon posne Badnje večere ukućani bi kitili drvce ˝božić˝. Ukrašavali bi ga jabukama kruškama, šljivama, pozlaćenim orasima ili lješnjacima. Također bi izrađivali papirnate lančiće i košarice u koje bi stavljali orahe i sitnije jabuke te ih vješali o drvce. Danas je tradicionalni nakit zamijenjen kuglicama, lametama i svjećicama. Božićno drvce znatno se raširilo po hrvatskim domovima između dva svjetska rata. Do tada su seoske bile ukrašene zelenilom, najčešće samo grančica neke biljke. U okolici Zagreba ukrašavao se strop prostorije - o gredu iznad stola zatakla bi se grana bora okićena orasima, jabukama pa i grožđem te vrpcama. Takav ukras zvan kinč ili kinjč imala je svaka obitelj.
Zašto se kuća u ovo Božićno vrijeme ukrašava zelenilom? Zelenilo predstavlja simbol života i snage koja prkosi zimskom mrtvilu pa su ljudi vjerovali da otklanja smrtnu opasnost. Danas je ta uloga zelenila nestala, a božićno drvce poprima estetsku ulogu te postaje središte doma oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca. Vjerovali mi ili ne u tu simboliku životne snage zelenila, božićno drvce ostaje omiljen dio Božića u svakoj obitelji.

Mirela Ramić