Povijest i smisao liturgijskog ruha i boja

Liturgijskim ruhom naziva se gornja odjeća koju odijevaju službenici Crkve u prilikama bogoslužja, podjele sakramenata i blagoslova, procesijama i dr. Liturgijsko ruho sastoji se od više dijelova, od kojih su najvažniji i najčešće u upotrebi misnica, alba, dalmatika, stola te plašt.
Liturgijsko ruho svoje porijeklo vuče od svjetovne odjeće grčko-rimskog svijeta toga doba. U ranom razdoblju Crkve, sve do 4. stoljeća liturgijsko ruho bilo je po obliku i ukrasima jednako svjetovnom ruhu, osim štro je bilo izrađeno od kvalitetnijeg materijala i uščuvanije. Nakon 4. stoljeća svjetovna se odjeća počinje mijenjati,dok crkveno ruho ostaje jednako. U razdoblju do 9. stoljeća razvijaju se najvažniji dijelovi liturgijskog ruha, te dolazi do njegova jasnog odvajanja od svjetovne odjeće, te do uvođenja posebnog blagoslova ruha namijenjenog liturgiji. Od 9. do 13. stoljeća završen je razvoj ruha – misnica se isključivo koristi za misna slavlja, formirano je i pontifikalno ruho, a najznačajnija je pojava biskupske mitre. Od 14. stoljeća do danas promjene liturgijskog ruha vezane su uz njegovo obredno značenje, te uz izbor materijala i ukrašavanja. U ovom se razdoblju javlja potreba za što bogatijim materijalima i ukrasima, te donekle za promjenom oblika zbog veće praktičnosti pri vršenju obreda. Blagoslivljanje liturgijskog ruha isključivo je pravo biskupa. Nije poznato kada se ruho počelo blagoslivljati, no prvi zapisi blagoslovnih molitvi javljaju se krajem 9. stoljeća. Liturgijsko ruho svoj blagoslov gubi kad izgubi svoj prvotni oblik, te kad postane iznošeno, a time i neprikladno za svetu službu.
Razna simbolička značenja koja se vežu uz liturgijsko ruho javljaju se u 9. stoljeću, te ostaju tema rasprava sve do danas. Nekoliko je različitih tumačenja te simbolike, od toga da ruho predstavlja moralne i svećenićke vrline onog tko ga nosi do toga da predstavlja samog Krista, Njegove dvije naravi, Njegov nauk, te Njegovu vezu s Crkvom. U 13. stoljeću vjernički puk sam pridaje još jedno simboličko značenje, ono Kristove Muke i Smrti gdje svaki dio ruha predstavlja različite dijelove Kristove odjeće, lanaca, itd. Tako promjerice, misnica predstavlja Krisov jaram i znak je sveobuhvatne kršćanske ljubavi.
Ono što prvo primjećujemo kod liturgijskog ruha je njegova boja. Crkva određuje da u određenim dijelovima liturgijske godine samo ruho, kao i sve što urešava oltar mora biti određene boje.tih liturgijskih boja je pet: bijela, crvena, zelena, ljubičasta i crna. Bijela boja ruha propisana je za sve blagdane Krista Gospodina (osim Muke) i Bl. Dj. Marije, za blagdane svetaca (osim mučenika), za blagdan sv. ivana Krstitelja i sv.ivana ap. i ev., kao i u službama Svetog Oltarskog Sakramenta. Također se koristi kod posvećivanja crkava i oltara, pokopa djece, te kod podjele sakramenata krštenja i ženidbe.
Crvena boja je propisana za blagdan Duhova, Cvjetnice, Kristove Muke,blagdane apostola (osim Ivana) te mučenika. Ruho ljubičaste boje koristi se u vrijeme Došašća i korizme te za sprovodne Mise, zelena boja za vrijeme kroz godinu. Zelena boja govori o vječnom životu i simbolizira nadu, a ljubičasta je boja ozbiljnosti i pokore.
Do 4. stoljeća bijela boja je bila jedina u upotrebi, dok su ostale boje u liturgiju ušle nešto kasnije. U 13. stoljeću svih 5 boja postaje stalno u upotrebi. Ta raznolikost boja u liturgiji dolazi upravo od simboličkih značenja koja im se pripisuju. Tako bijela boja predstavlja svjetlo, nevinost i čistoću, radost i slavu, crvena, boja krvi i vatre simbolizira milosrđe i mučeniču žrtvu, a zelena, boja bilja govori o vječnom životu. Ljubičasta, pak, je boja nesreće i sjete, a crna je boja tugovanja i smrti.

Mirela Ramić