Kretanje i držanje tijela u euharistiji: NAVJEŠTATI BOŽJU RIJEČ

Glavni dio službe riječi čine čitanja uzeta iz Svetoga pisma i pjesme između njih, a završetak službe riječi čine homilija, ispovijest vjere i vjernička molitva. U čitanjima, koje tumači homilija, Bog progovara okupljenom narodu i otkriva mu otajstvo otkupljenja i spasenja, te mu pruža duhovnu hranu.
Ono što se želi naglasiti u ovom dijelu rada je mjesto odakle se navješta, ambon i tko navješta. Možda nema ova tema veze s naslovom, no i te kako je važano držanje tijela čitača i dikcija kojom čita i navješta Božju riječ. Činimi se da su ova pitanja u krizi, budući da nam nedostaju pravi službenici Riječi, dakle oni koji su postavljeni u službu čitača. Tako dolazi u krizu i ambon, jer je previsok za djete koje čita ili recitira dobro naučeno čitanje, a u krizi je način čitanja, jer nam nedostaju školovani i osposobljeni čitači koji će razumjeti sveti tekst i znati ga interpretitati, ponajprije u njegovoj sadržajnoj cijelovitosti, a potom i u teološkoj.
Neosporna je važnost čitača. On ima zadaću da u zajednici vjernika ponaznači Božju riječ. Istina, svi krštenici koji su ujedno i slavitelji euharistije, mogu čitati čitanja, ali ovaštenje koje neki od njih imaju nije tek neki puki liturgijski ili kanonski zahtjev. To je jedan od izražaja u kojem dolazi ono bitno u liturgiji. Službenik Riječi jest, dakle, susretište između Boga i njegova naroda – on je za to postavljen.
U liturgijskom slavlju čitanja se uvijek čitaju s ambona. Onaj koji navješta riječ Božju, na liturgijskom slavlju, posadašnjuje i oživljuje tu riječ za taj trenutak i za te vjernike. Sama je njegova osoba u nekom smislu znak. Stoga ga svi okupljeni na slavlje mora ne samo čuti, nego i vidjeti. Ambon treba biti životopisan i trajan znak Riječi koja se navješta. U trenutku navještaja s ambona sva pozornost je usmjerena na Knjigu (=Evanđelistar) i onoga koji navješta. Stoga je važno kako se navješta Riječ i kako će se omogućiti zainteresiranost okupljenih na slavlje. Već je o tome bilo govora u svečanom ophodu s Evanđelistarom prije evanđelja, kao najbolji znak prisutnosti Božje riječi, ovdje i sada.
Ambon je mjesto Božje riječi. O ovome je važno povesti računa kada su u pitanju župne obavijesti i oglasi, liturgijska tumačenja, a osobito građanske vlasti koje dolaze na slavlje. Treba izbjegavati prigode u kojima ambon postaje politička govornica, koliko god to išlo i samoj Crkvi u korist. Ambon i nakon navještaja riječi ostaje privilegirani znak, ostaje znakom navještene Božje riječi, kao uspomena na doživljeni navještaj i kao išćekivanje budućega.

vlč .Damir Ocvirk