Kretanje i držanje tijela u euharistiji: ULAZNA PROCESIJA

Procesijom se želi simbolički izreći da naš hod nije besplodno kruženje u začaranom krugu, već je izlazak prema novom nebu i novoj zemlji, čiji je vidljivi znak crkva u kojoj se procesija završava. Ulazna procesija predviđa mogućnost prisutnosti đakona ili nekog drugog službenika koji iza križa svečano nosi Evanđelistar.
Evanđelistar je dio bogatog simbola procesije, hoda koji je poduprt i prosvijetljen Božjom riječi. Riječ koja daje puninu smisla urođenoj gesti zajedničkog hoda, gesti koja govori sama po sebi, zahvaća čovjeka u njegovu iskustvu, gajeći osjećaje solidarnosti, dubokog zajedništva, povjerenja i nade. Ulazna procesija treba voditi prema oblikovanju zajednice, a ne da se pretvori u beznačajno vrijeme čekanja da se izvede ulazna pjesama ili da se taj ulaz dokine jednostavnim kratkim izlazom iz sakristije do oltara, pri čemu procesije uopće nema. Upravo je to razlog da se potakne oblikovanje procesije koja će nastojati proći posred zajednice, kroz glavnu lađu. U većem broju slučajeva takvo oblikovanje procesije nije uvijek moguće, zato što sakristije svojim položajem najčešće imaju izlaz u samom svetištu ili veoma blizu svetišta. Tako liturgijski problem postaje arhitektonskim. Usko vezano uz ulaznu procesiju ide i ulazna pjesma koja treba pratiti procesiju i treba biti odabrana prema naravi liturgijskog čina i sadržaja slavlja. Svrha je te pjesma započeti slavlje, potaknuti jedinstvo okupljenih i pratiti hod predsjedatelja i poslužitelja. U procesiji se mora očitovati ne samo izvanjski sklad, već i nutarnji govor liturgijskih službi, s naglaskom na zankove nošene u procesiji; tamjan, križ, svijeće i Evanđelistar.

vlč. Damir Ocvirk