Sakrament Svete Ispovijedi

U Crkvi, koja je djelo Bogočovjeka Isusa Krista, nama vjernicima na raspolaganju su sveti sakramenti koji su također djelo našeg Spasitelja. Ima ih sedam: 1. Krštenje, 2. Sveta Potvrda, Firma ili Krizma, 3. Sveta Pričest, Euharistija ili Sveta Misa, 4. Sveta Ispovijed, Pokora, Pomirenje, 5. Bolesničko pomazanje, 6. Sveti Red i 7. Ženidba. Sveti sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. Isus ih je ustanovio za naše spasenje. Prate nas na našem životnom putu od rođenja do smrti. Dani su nam za sve važnije prilike života. Njihova uloga u našem životu je spasenjska, oni su nam pomoć na putu do vječnosti. Pomažu nam da postignemo nebo i nebesko blaženstvo. Po tim svetim znakovima, sam Gospodin Isus preko službenika Crkve koji ih dijele, nastavlja svoju spasiteljsku službu.
Među svetim sakramentima, vidimo, nalazi se i sakramenat Ispovijedi. Ovaj sakrament zovemo još i sakrament Pokore, Pomirenja, Obraćenja, Oproštenja. Isus je ovaj sakramenat ustanovio na sam dan svoga Uskrsnuća, uvečer, kada se ukazao apostolima rekavši im:" Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe otpuštaju im se, kojima zadržite zadržani su im." (Iv 20, 22-23)
Ovo je važno znati, pogotovo u današnje vrijeme, kada se o sakramentu Ispovijedi malo govori ili vrlo površno, pa je takvo i naše znanje. Često ljudi krivo misle, a nisu rijetka ni razmišljanja poput ovih: "Ja se ne trebam ispovijedati jer nemam grijeha.", "Zašto bih se morao ispovijedati svećeniku kad je i on čovjek kao i ja, grešan.", "Svoje račune sređujem sam s Bogom, nije mi potreban posrednik jer se ispovijedam direktno Njemu." Iz svega ovog ili slično rečenog, proizlazi da često puta nemamo dovoljno vjersko znanje o ovom sakramentu, pa ga mnogi doživljavaju kao nekakvu ljudsku odredbu i ponižavajući čin za današnjeg čovjeka. Treba napomenuti i to da se uvelike izgubio i pojam grijeha, pa mnogi kažu da grijeh i ne postoji ili uopće ne znaju što jest grijeh, a što nije. Zasigurno da bi i o tome trebalo napisati posebnu katehezu. Valja odmah na početku reći da je Bog jedini koji oprašta grijehe. Budući daje Sin Božji, Isus veli za sebe: "Sin čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe!" (Mk 2, 10), a tu božansku vlast i vrši: "Otpušteni su ti grijesi." (Mk 2, 5 i Lk 7, 48). Isus je, dakle, božanski liječnik duše i tijela. On je Spasitelj i Otkupitelj čovjeka. Snagu svoje božanske vlasti, kojom se služio, On predaje ljudima - apostolima, da je nastave vršiti u Njegovo ime. Zato vlast ispovijedanja i opraštanja grijeha u Kristovo ime imaju nasljednici apostola, a to su biskupi i svećenici koji u Crkvi imaju vlast odrješivanja. Snagom Svetoga Reda, oni imaju vlast opraštati grijehe u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Nema grijeha, ma kako bio težak, koji sveta Crkva ne može oprostiti. Nema nikoga, ma kako bio zao i grešan, koji se, sa sigurnošću, ne treba nadati svome odrješenju, ako mu je kajanje iskreno. Krist koji je umro za sve ljude želi da u njegovoj Crkvi vrata oproštenja budu uvijek otvorena svakome tko se ostavi grijeha. To je dakle ta "vlast ključeva" u Crkvi preko koje se, po krvi Kristovoj i djelovanjem Duha Svetoga, vrši opraštanje grijeha. U Crkvi, duša, koja je bila mrtva zbog grijeha, ponovno oživljuje, da bi živjela s Kristom, čija nas je milost spasila. Dakle, tko želi postići pomirenje s Bogom i Crkvom, mora ispovijedati svećeniku sve teške grijehe koje još nije ispovijedao i kojih se sjeća nakon brižljivog ispita savjesti, jer je tako sama odredba Sina Božjega Isusa Krista. Možda je dobro napomenuti da znamo da i svećenik i papa moraju ispovijedati svoje grijehe drugom svećeniku, jer iako imaju vlast odrješivanja, ne mogu odriješiti sami sebe od grijeha. Kada sve ovo znamo, možemo reći da ispovijed jest čin poniznosti, ali nije ponižavajući za čovjeka. Tko god želi rasti i sazrijevati duhovno, valja mu pristupati ovom sakramentu ozdravljanja.
Pored potrebnog znanja o ovom sakramentu Ispovijedi i vjeri kojom to sve prihvaćamo, dobro je znati, za nas koji ćemo to u životu i prakticirati, šest napomena koje će nam pomoći da nam ovaj sakramenat bude na što veću duhovnu korist.
 
Prva od tih napomena jest: PROMISLI NA SVOJE GRIJEHE!
Da bi čovjek mogao u pravom svjetlu spoznati svoja djela, valja se pomoliti za prosvjetljenje i ispitati svoju savjest. Savjest je glas Božji u duši čovjekovoj, koji nas za dobro djelo hvali, a za zlo djelo kudi, kori, predbacuje. Taj glas možemo ušutkati, ali ga ne možemo uništiti - on će se uvijek iznova javljati u našoj duši. Tako nam zapravo pomaže usmjeriti nas putem spasenja. Taj unutarnji glas valja osluškivati i po tom glasu savjesti živjeti. Ako ispravno razmišljamo i imamo pravilno formiranu savjest, ako smo poslušni tom unutarnjem glasu, spoznat ćemo da nas on uvijek potiče na ustrajnost u dobru, a traži korekciju zla.
Nerijetko je da mnogi danas ne prihvaćaju bilo kakvo vodstvo ni od strane Boga ni Crkve opravdavajući se svojom slobodom. Naša vjera nas uči da je čovjek slobodno biće, no povijest življenja nam pokazuje i to da čovjek zapravo krivo shvaća pojam slobode. Sloboda je dar Božji čovjeku, no ona je i odgovorna. Sloboda nije anarhija. Moja sloboda, na koju se često pozivam, ipak nije takva da bi smjela ugrožavati slobodu drugog čovjeka. Dakle, sloboda također ima svoje granice. U ime slobode na koju se pojedinac prizivlje, nema se pravo nanositi štetu ili zlo. Sloboda nije i ne bi smjela biti bezobzirna. To znači da svaki čovjek mora imati ispravno poimanje slobode, te da se za slobodu mora odgajati. Iz ovoga proizlazi da čovjek treba prihvatiti određene norme ponašanja, vladanja, koje su prirodne norme ili zakoni, a obvezuju sve ljude podjednako, bez razlike. Za sve vrijedi jednako pravilo, čini dobro, izbjegavaj zlo. U prirodni, naravni zakon, ubrajamo također i 10 Božjih zapovijedi koje je Bog objavio Mojsiju i dao na gori Sinaj. Isus u Evanđelju kaže onom mladiću koji ga pita: "Što mi je činiti da baštinim život vječni?", "Ako hoćeš ući u život drži Zapovijedi, a Zapovijedi znadeš", te mu nabraja riječi Dekaloga. Kršenje zapovijedi, od Boga danih čovjeku, bez obzira na vlastite posljedice, osim što vrijeđa Boga, vrijeđa i nanosi štetu drugom čovjeku, njegovoj slobodi.
Mi, vjernici ispitujemo svoju savjest u odnosu prema zapovijedima pa se pitamo:
1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!
Kakva je moja vjera, moj odnos prema Bogu? Da li sam sumnjao, gubio pouzdanje u Boga, mrmljao na Boga? Jesam li možda više pouzdanja imao u osobe ili stvari, nego li u Božju riječ? Da li sam od tih osoba ili stvari napravio lažna božanstva, idole, koji me ne mogu spasiti? Jesam li praznovjeran, bavio se gatanjem, vračanjem, čitao horoskop živio i ravnao se po njemu? Nastojim li oko rasta u vjeri, priznajem li se kršćaninom u privatnom i javnom životu ili sam zatajio svoju pripadnost Crkvi zastidjevši se svoje vjere? Jesam li učinio kakvo svetogrđe, obeščastio svetinje? Da li sam molio i kakva je bila moja molitva?

2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
Da li sam uzaludno izgovarao ime Božje? Jesam li psovao? Što? Velike-psovke; Boga, Gospu, svece ili male psovke: đavla, mater? Koliko puta? Ako mi je psovka prešla u naviku , da li sam se trudio da je iskorijenim? Da li sam proklinjao ili se krivo zaklinjao (prizivao Boga za svjedoka neke laži)?

3. Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji!
Poštujem li nedjelju kao Dan Gospodnji? Pohađam li nedjeljnu Svetu Misu? Koliko sam je puta propustio zbog neopravdanog razloga, zbog nemara? Jesam li u Misi sudjelovao aktivno (molitvom i pjesmom), sabrano i pobožno ili uopće nisam slušao ni pratio nego se bavio drugim mislima ili za vrijeme Mise pričao? Da li sam u nedjelju obavljao, radio, teške fizičke poslove?

4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
Da li sam slušao, poštivao i pomagao svoje roditelje? Ako su roditelji pokojni da li sam za njih molio i prikazao Svetu Misu?

5. Ne ubij!
Jesam li kome oduzeo život, namjerno ili u samoobrani? Da li sam prouzrokovao tuđu smrt, počinio pobačaj, nekoga na to nagovarao, odobravao ili sudjelovao u činu čedomorstva? Da li sam se srdio, svađao se s nekim ili tukao? Da li koga mrzim, jesam li kome smišljao osvetu, želio drugome zlo, radovao se tuđoj nevolji?
 
6. Ne sagriješi bludno!

7. Ne ukradi!

8. Ne reci lažna svjedočanstva!
Jesam li bio iskren - ljubio istinu? Da li sam poštivao dobar glas bližnjega ili sam možda nekoga ogovarao (bez potrebe iznosio tuđe mane, pogreške i slabosti) ili nekoga oklevetao (optužio ga za nepočinjeno djelo tj. izmislio o drugome neistinitu stvar)? Da li sam, kada je mojom zaslugom drugi bio ocrnjen, te kada mu je narušen dobar glas, kletvu opozvao?

9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
Imam li poštovanja prema svome tijelu koje je hram Duha Svetoga i prema tijelu svoga bližnjega? Jesam li očuvao čistoću, bračnu vjernost? Da li sam bludno mislio, sagriješio djelom; sam ili s drugom osobom - muškog ili ženskog spola , čitao nemoralne tekstove, gledao nepristojne časopise ili filmove, govorio besramne riječi? Jesam li imao neuredne želje prema tuđem bračnom drugu?

10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!
Jesam li poštivao tuđe vlasništvo? Da li sam nekome nešto ukrao, oteo, opljačkao - počinio razbojstvo? Nekoga možda prevario ili počinio kakvu štetu?

Još se valja pitati i priznati si, odnosno posvijestiti, koja je moja glavna mana radi koje me drugi opominju ili možda zbog nje trpe.
Dobro je razmisliti i o svojim postupcima s obzirom na sedam glavnih grijeha : 1. Oholost, 2. Škrtost, 3. Bludnost, 4. Zavist, 5. Neumjerenost u jelu i piću, 6. Srditost, 7. Lijenost. (Ukoliko su neke stvari već spomenute ranije ne treba ih opet nabrajati.)
Dobro je još prisjetiti se i što nam kažu crkvene zapovijedi, pa se upitati: Da li sam se u korizmi petkom uzdržavao od mesa, a u ostale petke kroz godinu zamijenio nemrs kojim dobrim djelom? Jesam li postio zapovijedane postove, tj. na Pepelnicu ili Čistu Srijedu, te na Veliki Petak? Da li sam doprinosio za crkvene potrebe? Osjećam li možda još nešto kao teret na svojoj svijesti?

Nakon brižljivo obavljena ispita savjesti dolazi i druga napomena, a to je: POKAJATI SE ZA SVOJE GRIJEHE!
Kajanje je bol duše i osuda počinjenog grijeha s odlukom da više nećemo griješiti. Bez kajanja nema ni oproštenja. Obraćenje rađa ljubav i bol. Ljubav prema Neizmjernom kojem smo bili nevjerni, a bol u duši što smo Njegovu ljubav, od koje smo sve primili, tako lako zaboravili, iznevjerili se. Kajanje i bol koja se javlja u duši iz ljubavi prema Bogu, zove se savršeno kajanje, a sva druga pokajanja koja se bude u duši iz bilo kojeg drugog razloga (npr. strah), zovu se nesavršeno pokajanje. Što sada? Potrebno je donijeti još i odluku da više nećemo griješiti, te da ćemo nadoknaditi štetu i ispraviti nepravdu. Svjesni smo grijeha i njegove moći. Mnogi će možda reći: " Pa ja ću opet sagriješiti. " I ruke ponovno zaprljamo, pa ipak ih opet peremo. Valja računati i na milost Božju koja nas kod naše dobre volje zasigurno neće napustiti, ako je mi ne izdamo.

Treće što je potrebno učiniti: OČITOVATI (ISPOVJEDITI) SVOJE GRIJEHE SVEĆENIKU - ISPOVJEDNIKU!
Sveta ispovijed započinje pozdravom: "Hvaljen Isus i Marija!". Zatim činimo znak križa govoreći: "U ime Oca i Sina i Duha Svetoga", te "Skrušeno ispovijedam svoje grijehe kojesam učinio (-la) od svoje zadnje ispovijedi koja je bila ", treba reći kada smo se zadnji put ispovijedali. Sada treba nabrojiti sve svoje grijehe prema unaprijed obavljenom ispitu savjesti. Ovdje mnogi vjernici često griješe, baš zato što ispit savjesti nije bio dobar. Jedni, kada se ispovijedaju, ili premalo kažu ili gotovo ništa, ali ne zato što ništa ne bi imali reći, nego jer se nisu dobro pripremili na sakramenat. Drugi opet, nabrajaju svoja dobra djela ili ističu kako nisu nešto sagriješili (hvale se), a to ne spada u svetu ispovijed. Ovo se susreće i kod starijih osoba, što je znak da nisu bili dobro poučeni kod prve ispovijedi i Prve Pričesti ili su se kasnije zanemarili. Ispovijed ne može biti razgovor i rješavanje problema svih mogućih vrsta. Moramo misliti i na druge koji čekaju na red, osobito ako se radi o vremenu pred velike blagdane. Ukoliko ima poteškoća takve naravi treba se dogovoriti sa svećenikom za poseban termin i obaviti posebni duhovni razgovor. Svakako, ispovijed nije razgovor. Sveta Ispovijed je sakramenat koji nam oprašta grijehe počinjene nakon Krštenja odnosno nakon zadnje ispovijedi. Dakle, ona nam briše sve grijehe osim istočnoga grijeha. Stoga je važno u ispovijedi uvijek reći sve svoje grijehe , kojih smo se sjetili u ispitu savjesti , jer nam Bog oprašta sve grijehe koje ispovijedamo. Ako bi netko namjerno zatajio koji grijeh, bolje bi bilo da se osoba i ne ispovijeda, jer mu u tom slučaju ispovijed postaje nevaljana, Pričest svetogrdna. Ne treba dodatno opterećivati svoju savjest, novim, teškim grijehom. Ono što imamo reći, treba kazati bez straha i bojazni što će svećenik o nama misliti, pogotovo ako nas poznaje. Sv. Ispovijed je tajna i svećenik ju je dužan čuvati. Ako smo koji grijeh zaboravili reći, a kasnije ga se sjetimo, nije potrebno vraćati se i ponovno ispovijedati. Zaboravljeni grijeh reći ćemo prilikom sljedeće ispovijedi. Ovdje valja napomenuti i napast zloga duha koji čovjeka nastoji odvući od iskrenosti samo da mu upropasti djelo milosti. Naime, često kad griješimo đavao nam oduzima svaki stid, a kad se ispovijedamo onda nam ga vraća, samo da sve ne kažemo.
Nakon što smo rekli sve grijehe ispovjedniku, možemo reći: "Velečasni, molim Vas pokoru i odrješenje od grijeha."
Svećenik nas može, ako je to potrebno, još nešto pitati ukoliko nismo bili jasni, dati nam savjet, a potom će nam naložiti pokoru. Prije nego nam podijeli i odrješenje, reći će nam da izmolimo molitvu kajanja. Što se tiče same molitve kajanja, ima ih više, ali najbolje bi bilo da kažemo formulu koja je lagana i kratka, a ipak potpuna. Od svih do sada, najlakša je za naučiti, a ujedno i najpotpunija ova molitva :
"Kajem se od sveg srca , što uvrijedih Boga, svoje najveće i najmilije dobro. Mrzim sve svoje grijehe i čvrsto odlučujem da ću se popraviti, te da uz Božju pomoć neću više griješiti. "
Kada smo dakle rekli sve grijehe, pokajali se za njih, te donijeli odluku da ćemo se popraviti i da nećemo više griješiti, stekli smo uvjete za odrješenje.
 
To je dakle četvrta stvar, pravilo u Ispovijedi - ODRJEŠENJE!
Ispovjednik moli nad pokornikom molitvu odrješenja koja završava riječima:
" ja te odriješujem od svih grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga," čineći znak križa, a mi se na te riječi i na taj znak prekrižimo i odgovaramo: "Amen." Svećenik može reći : "Hvalite Gospodina jer je dobar", na što odgovaramo :
"Jer je vječna ljubav Njegova." Svećenik zaključuje:
"Gospodin ti je otpustio grijehe, idi u miru", a mi:
˝Bogu hvala!" Ispovijed nakon odrješenja može završiti i samo kratkim pozdravom svećenika :
"Hvaljen Isus i Marija", na što mi odgovaramo:
" Navijeke."
 
Nakon završene ispovijedi, treba ispuniti i peti uvjet, a taj je: IZVRŠITI ZADANU POKORU, TJ. DATI ZADOVOLJŠTINU!
Ona može biti različita, npr. nadoknada štete, vraćanje ukradenih stvari, ispraviti tuđi dobarglas, post, izmirenje s onim s kime smo u svađi, , a ako je molitva, tada je izmolimo ucrkvi. Zahvalimo se Bogu na milosti sakramenta Ispovijedi.
Svakako, sveta ispovijed, nije sama sebi svrhom, ako nas ne vodi k PRIČESTI! Neki to navode kao šesti uvjet. Za sve nas koji inače pristupamo k svetoj Pričesti vrijede ova pravila :
- biti u Božjoj milosti (čisti u duši), tj. da nemamo teškog smrtnog grijeha,
- da smo se prethodno pokajali i za sve svoje lake grijehe,
- da sat vremena prije Pričesti ništa nismo jeli ni pili (osim lijekova i vode), tj. da smoobdržavali euharistijski post,
- razmišljati koga u svetoj Pričesti primamo - PRAVO I ŽIVO TIJELO GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA S BOŽANSTVOM I ČOVJEŠTVOM!
Ako zbilja sve ovo vjerujemo, onda nam je lako držati se gore navedenih načela, svega rečenoga. Baš o našoj vjeri u Isusa Krista i Njegovoj nazočnosti u Presvetom Oltarskom Sakramentu, pod prilikama kruha u liku bijele hostije, ovisi kako ćemo sve ovo prije navedeno napraviti i izvesti. Što je časniji gost - to se više za susret s Njime i pripremamo.
Još jedan odgovor na pitanje : " Kako se često ispovijedati? "
Neki od vjernika misle da je nužno prije svake svete Pričesti obaviti Ispovijed. No što ispovijedati ako nema nikakve materije? Za one koji nisu počinili neki teški grijeh, dovoljno je savršeno pokajanje na početku Svete Mise, a ispovijed će obaviti kada to doista bude potreba.
Drugi opet misle da ispovijed nije bitna, pa samo uvijek odlaze na Pričest. Ni to nije dobro. Ovdje nam valja poslušati i držati se onoga što je Crkva odredila za svoje članove u III. crkvenoj zapovijedi koja glasi : "Svake se godine najmanje jedanput ispovijedi i o Uskrsu se pričesti." Ovo valja pojasniti. Svaki vjernik kao član Crkve, barem jednom godišnje mora pristupiti sakramentu Ispovijedi, bez obzira, ako i smatra, po svojoj savjesti, da na duši nema teškog grijeha. Oni koji su svjesni teškoga grijeha, ne čekaju Božić, Uskrs, ... već se takvi trebaju ispovjediti što prije kako ne bi živjeli u teškom grijehu, jer grijeh uvijek rađa grijeh.
Želim da svima koji budu čitali ovaj naputak, bude pomoć znanje o sakramentu Ispovijedi, te pomoć u ispovijedanju; na blagoslov i duhovnu korist rasta u vjeri i krepostima - na milost, za spasenje.

vlč. Dubravko Lauš

24.11.2016. klanjanje pred Presvetim Sakramentom.

Zajednica obitelji je u četvrtak, 24.11. predvodila pjevanje na misi i klanjanje pred Presvetim Sakramentom. Molitva je bila upućena Gospodinu za sve obitelji naše Župe.Često smo opterečeni i pritisnuti svakodnevnim poslovima i kažemo u svojoj skrovitosti... pa ti me razumiješ Gospodine, znaš da danas nije taj dan….i tako prolaze dani…Isus uvijek sluša te čuje i u skrovitosti, ali ljepota klanjanja... više